Dišem, mislim, volim...

Pozdrav, krećem sa svojom pričom. Isprazno mi djeluje opisivanje same sebe, ili čitanje kako drugi pišu o sebi- moj kont je da se pričom, stavovima i mišljenjima čovjek može najbolje upoznati... Nadam se da će biti onih koji će čitati, komentarisati i ove moje redove - koji su tu kao ispušni ventil za sve ono što se nakupi preko dana/noći, primjeti, zamjeri, shvati, pročita, čuje, za sve ono što inspiriše ili podstakne na razmišljanje, u bilo kom pravcu...

Petak, 24. februar 2012.

S neba pa u rebra... Razmišljam danas o ljudima, vezama i potrebama za istim. Kad smo tačno izgubili onu primalnu potrebu nalaska onog dijelića koji nam je namjerno izostavljen radjanjem, onog dijelića koji nas čini potpunim? Kad je sve ostalo postalo bitnije? I da li je to ispravnije možda, zdravije? Zamjeram ljudima koji se zalijeću- sa pogrešnima, zamjeram i onima koji i pred pravima ostaju flegma. Koji je zdrav stav prema tome? Može li se on uopšte dokučiti? 

Svi se vadimo na nešto, svi mi imamo packice, udubljenja na svome unutrašnjem, iskonskom- "JA". Naravno, neki neznatan broj, dok kod nekih upravo packice i udubljenja oblikuju "novo JA". Vjerujem u iskrenost, vjerujem da ona čuva moje JA, ali šta kad dolazi samo sa jedne strane, šta kad je zamaskirana, preoblikovana lažna? Kakav gard odabrati tada? Da li on uopšte postoji?

Izabrah loš dan za prvi post, dan samoispitivanja. Neka se i ovo nadje tu, kakav god ovo početak bio- moj je i dio je mene. Ne želim danas da zalazim dublje. Sutra nastavljam da pišem, vjerujem sa više smisla... A vi, ako neko pročita ovo, i raspoložen je- molim komentar, početak priče, odgovor (?)...

Zasad, pozdrav

NGLMS