Dišem, mislim, volim...

Muči me pretijesan grad, pretijesne oči koje želim, trebam, pretijesni horizonti ljudi oko mene, pretijesni kalupi u koje žele da me stave. Muče me daljine, njihov koketan zov i moja zabetoniranost "ovdje". Zatvorim oči i vidim- oko mene kocke, kvadrati složeni jedni na druge, jedni pored drugih. A kako god da se ja složim s njima- neuredno je, ne pristaje... Kako lopta da se složi sa kockama?

  Nadjem tako poneku lopticu, pa lutamo zajedno, odbijamo se jedni od druge, skakućemo- nesputani. Boli nas "kockast" mir, pa tražimo predjele, prostrane daljine za našu igru. Nekada, poneka lopta pukne, njen omot se izduva i ostane- kocka, miran, čvrst predmet, nepomičan... Mi nastavimo dalje, žaleći neko vrijeme za zaustavljenim, sputanim drugom.

Ne želim da biti pogrešno shvaćena, sretna sam što nisam kocka, ali dodju dani, sve nekakvi sa uglovima, ćoškovima, pa me pokoji zapara moju oblu površinu. Ali šta s tim? Sutra ću ponovo da skakućem- vesela.

Na kraju krajeva, vjerujem, samo lopte mogu dotaknuti plafon- odskačući. Statične kocke su pomirene s tim da postoje samo na podu, tu, u miru beznačajnog...    

Pozdrav, krećem sa svojom pričom. Isprazno mi djeluje opisivanje same sebe, ili čitanje kako drugi pišu o sebi- moj kont je da se pričom, stavovima i mišljenjima čovjek može najbolje upoznati... Nadam se da će biti onih koji će čitati, komentarisati i ove moje redove - koji su tu kao ispušni ventil za sve ono što se nakupi preko dana/noći, primjeti, zamjeri, shvati, pročita, čuje, za sve ono što inspiriše ili podstakne na razmišljanje, u bilo kom pravcu...

Petak, 24. februar 2012.

S neba pa u rebra... Razmišljam danas o ljudima, vezama i potrebama za istim. Kad smo tačno izgubili onu primalnu potrebu nalaska onog dijelića koji nam je namjerno izostavljen radjanjem, onog dijelića koji nas čini potpunim? Kad je sve ostalo postalo bitnije? I da li je to ispravnije možda, zdravije? Zamjeram ljudima koji se zalijeću- sa pogrešnima, zamjeram i onima koji i pred pravima ostaju flegma. Koji je zdrav stav prema tome? Može li se on uopšte dokučiti? 

Svi se vadimo na nešto, svi mi imamo packice, udubljenja na svome unutrašnjem, iskonskom- "JA". Naravno, neki neznatan broj, dok kod nekih upravo packice i udubljenja oblikuju "novo JA". Vjerujem u iskrenost, vjerujem da ona čuva moje JA, ali šta kad dolazi samo sa jedne strane, šta kad je zamaskirana, preoblikovana lažna? Kakav gard odabrati tada? Da li on uopšte postoji?

Izabrah loš dan za prvi post, dan samoispitivanja. Neka se i ovo nadje tu, kakav god ovo početak bio- moj je i dio je mene. Ne želim danas da zalazim dublje. Sutra nastavljam da pišem, vjerujem sa više smisla... A vi, ako neko pročita ovo, i raspoložen je- molim komentar, početak priče, odgovor (?)...

Zasad, pozdrav

NGLMS 

Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.rs i možete početi sa blogovanjem.